četvrtak, 19. studenoga 2009.

TAOCI INATA ...2







Napiši to, stari!




Ej, bog stari! Nadam se da nije kasno ...ako je ...samo reci! Ma ja evo nešto radim, pa ...rekoh ...da nazovem. Znam da si se vratio ...rekla mi Vesna. A i Iliju sam sreo neki dan. Znaš da njemu ništa ne može promaći. Htio sam se i prije javiti, ali ...znaš kako je ...danas ću, sutra ću ...pa nikada. A i Iva mi rekla. Pa kako si mi?
Pogledam na sat na desktopu ...00.27, piše. Moj bioritam dopušta u to vrijeme biti budan. Tada pišem, komuniciram s osobama za koje znam da su kao ja. Kreativni dio dana. Njegov poziv nije me jako iznenadio. Da budem iskren ...očekivao sam ga. Čudilo me da nije spomenio da smo se vidjeli na sahrani. Drugi su mu skrenuli pažnju na moj boravak u Brodu.
-Ma da! Svi smo se mi nekako izmjenili. Puno onih iz starog društva više nema. Ništa nije kao nekada. Ostaje nas sve manje i manje...
Glas mu postaje nesuguran. Stanke sve duže i duže. Moram preuzeti inicijativu, ali ne znam ...smijem li. Znam o čemu želi pričati, kažu mi to bezbrojna nakašljavanja.
-Ma nešto me zajebava grlo. Pušim previše, pa valjda zbog toga. Mor'o bi prestat, al' ...jebiga. Znaš i sam kako je to. Iva mi rekla da i ti još uvjek pušiš.
Aha ...tu smo! Prelazimo na pravi razlog poziva. Da je to baš moja naklonost pušenju omogućila ...čudno. Ali i pušenje mora bar nekad biti korisno.
-Iva mi rekla da je razgovarala s tobom. Da istina je ...u vezi smo. Ponekad napiše, pa ja odgovorim ...i tako!
Znao sam da neće tek tako otvoriti dušu. Zanima me njegova priča, ali ne želim inzistirati. Ostajemo na formalnostima, zaključujemo da bi se trebali sresti i popričati. Negdje, nekada ...možda. Imam osjećaj da sam nešto učinio krivo. Ivinu priču sam zapisao. Čitam zapisano. Nastavak nije logičan. Više ne mogu učiniti. Rame sam ponudio, ali ne mogu nikoga natjerati da plače na njemu, ako mu do plača nije. Opet telefon.Sat na desktopu pokazuje 1.17.
-Ma daj stari nemoj me zajebavati! Pa šta je bilo? Ma ti si trebao, kao nekada, preuzeti inicijativu, pa znaš njega! Molim te, nazovi ga, natjeraj ga na razgovor. I ti si se promjenio. A ja toliko nade polagala u tebe. 
Mislila sam da ćeš spasiti stvar. Nazovi ga, molim te ...sada!  Meni je puno lakše nakon razgovora s tobom.  Hoću da i njemu bude. Ma isti je on kao nekada. Ne smije ti biti neugodno. Učini to zbog mene, zbog starih vremena. Ja sam još u Londonu kod unuka. Nazvat ću te sutra, pa mi reci... Ali ...ako nije kasno, zvat ću kasnije. Molim te stari!
Nazivam njega. Nisam razmišljao kako ću ga privoliti na razgovor. Pozivam se na razgovor s Ivom.
-Ma da stari, ali nije to tako kako izgleda. Pišemo si mi ...razgovaramo, ali čemu to sve? Kome koristi? Htio bih ja razgovarati s tobom, ali ti to nećeš moći shvatiti. Ne shvaćam ja, a kako bi ti mogao. Tako  je bilo ...i šta sad.
Ne popuštam. Dogovaramo vrijeme za sastanak. Čudi me malo i mjesto i vrijeme. To je jedan kafić na obali. I vrijeme i mjesto su nepovoljni, jer je taj kafić u to doba jako frekventan. Da se na terasi smije pušiti, nije neko opravdanje. Bezbroj je kafića u gradu u kojima je to moguće. Mjesto ima povjesno značenje. Na mjestu gdje je danas kafić i restauracija, proveli smo zajedno dosta vremena. Ali ...odlučih tomu ne pridavati značaj.
-Ja ću jednu machiatto, malo dužu. Jesi vidio ovu vrućinu. Jedva sam se dovukao dovde, a stanujem tu ...pa znaš ...odmah iza stadiona. 
Da, da u istoj sam kući. Starci umrli ...čuo si! A šta radim ...ništa. evo ovako... idem malo na pecanje, ali znaš da ja nisam baš za to. Za to se moraš roditi. Ma ulovim ...ali nema tu onih kapitalnih ...onako, neka bjelica, babuška ...pokoji šaran. 
Prije dvije godine ulovio sam smuđa od jedno kilu i pol ...možda dvije. I to je to. Cigaru!? 
Pa jebote, ti pušiš ove najjeftinije. Ma ja kašljem od svih. Mor'o bih ostavit, al' onda ne bih ni dolazio ovdje na kavu. Ma nemam baš neko društvo. Neki dan sam sreo Ivu. Umrla mu je žena, a par godina kasnije i sin. A znaš koja je to ljubav bila? E jebiga ...šta ćeš.
Ne možeš s neba pa u rebra, a htio bih. Krivo mi zbog svake minute, koju gubimo na savsku faunu, na kašljanje, na... Ali moram mu dati priliku da se ugrije. Kafić je prepun, ali nađosmo pristojno mjesto u kutu. Iva mi rekla da moram ja preuzeti inijativu, jer on neće nikada početi sam od sebe. Kako? Nije odnos među nama, kao prije 40 godina. Druga, nepoznata osoba sjedi mi nasuprot.
-Ma joj ...Iva! Stari vjeruj mi ...žene to doživljavaju drukčije. Ma dobro nije da mi je bilo svejedno, ali ...zajebali smo stvar. 
Dobro ...ja sam zajeb'o, ali tako je moralo biti. Ti to nisi primjetio, ali meni je cijela stvar bila od samog' početka neugodna. Zajebavali me na treningu, jer me Iva uvjek čekala poslije. Išla i na utakmice. 
Jednom je skoro istukla sudiju, zato što me istjerao iz igre. Nisam imao slobodnog prostora ...razumiješ. I onda ...moralo je biti uvjek po njenom. Te večeri poezije ...te izložba. Dok je bilo veče društvo išlo to još nekako. Ali vi se razišli i ja ostao sam. 
Jednom odlučim ići u kino. Bio neki film ...mislim da je bio talijanski, nije važno, a ona neće. Kao ne ide joj se u kino ...u tome Brodu i imaš samo kino, pa mogli bi ovo ...pa mogli bi ono. U meni nešto puklo ...ma nećeš ti mene zajebavat' ...ili kino, ili ništa. I bilo ništa. Dva dana kasnije nije me čekala poslije treninga. Znaš kako mi je bilo. Sada kaže da je ipak bila, ali se nije usudila prići. 
Ponos ...taj jebeni ponos. Dobio sam poziv u vojsku. Bio sam u Somboru, kao i ti. I znaš kako je. U podne se dijeli pošta ...neki dobiju dva, tri pisma odjednom, a ja ...ništa. I tako tjednima. Napišem Vesni. Znaš Vesnu? Ma da ...to mi je danas žena. Ona odgovori odmah. I tako malo po malo... a čuo sam da je Iva otišla. 
Jebiga, oženio sam Vesnu, a šta bi ti drugo napravio. Hoću li još moliti Ivu da se vrati! Neki išli u Libiju, pa otišao i ja. Dalo se dobro zaraditi. Upoznao sam neke ljude, koji su mi kasnije pomogli da otvorim firmu. Maziva i tako to. Ide dosta dobro. To sada sin preuzeo, a ja čuvam unuke. Ma dobro mi je, ne mogu se požaliti.
Znam da bi trebalo biti drukčije, ali ne znam kako skrenuti razgovor. Ovo nije očekivana ispovjed ...ovo je predavanje.
Pa dobro ...nije baš ono, znaš. Ali jebiga tako je ispalo. Ona meni napisala jednom. Mislio sam da me hoće zajebavati. Piše kako joj je dobro, kako u Australiji imaju kuću, muž dobro zarađuje... Jebote ...to me pogodilo. Zaboravila sve ...jebote. I kad me čekala poslije treninga i kad smo se za Prvi maj kupali na Savi kod korza. Sve njoj to nije bilo važno, samo neka jebena sreća u nekoj jebenoj Australiji.  Ma nećeš. Razjebala si mi život do sada i sada hoćeš ostatak. Ja kažem ženi ...spremaj se. Idi frizeru, uredi djecu ...idemo kod Foto Milana, slikati se. Pošaljem sliku, napišem nekoliko riječi. Nek vidi da sam i bez nje sretan. Ona piše o svom godišnjem uz roštilj i tako..., a ja opet ženi ...spremaj se! Idemo u Rim, Pa iduće godine Pariz, ...pa vamo, pa tamo. Nek vidi, kako se sretno živi.
Jednom su prestali s tim. Tada su počeli Ivini pravi jadi. Zanima me, kako je to kod njega bilo.
Pa ništa! Ono ...stara umrla, a ona došla na sahranu. Moja stara je uvjek lijepo pričala o njoj. Htio sam joj to reći, nek zna. Sastali smo se i  ...jebote ...kao nekad. Isto ono ...znaš. K'o da nam je 18 godina. Evo tamo smo sjedili ...za onim stolom. Vidim ja ...nema druge, nego karte na stol. Ona jedva dočekala. Riječ po riječ ...meni se ne ide kući, jebote. Ne ide mi se kući ...je l' me možeš razumjeti! Oh kako mi je samo bilo tada. I sve zbog nekog'  jebenog inata. Promašen život. Dva promašena života ...za popizdit. Rastali smo se, a ja se nisam usudio pružit joj ruku. Nisam se usudio pružit joj jebenu ruku ...shvaćaš li ti to'. Ma nemožeš ti to shvatiti da ga jebeš.
Dođem kući k'o pijan. Vesna počela nešto srati ...kao neko drugo proljeće ...što li ...a ja deku pa u biro. Imam tamo neki trosjed, pa sam spavao na njemu neko vrijeme. Onda sam si ...tamo gdje je nekad bilo skladište, uredio sobu i tu još uvjek spavam. U kući samo jedem, a tamo sve... počeo sam gledati ljubavne filmove. Ovakvog nisam još vidio. Ustvari to ti i nije neki ljubavni film. Ima tu više inata nego ljubavi.
Pitam ga za planove, šta namjerava.
Ma koje jebene planove, stari moj. Daaaaj ...pa imamo jednako godina. Ja sam zbog svoje gluposti dobio doživotno. Kaznio nas život ...jebote. A kako si ti. Ima li kod tebe nešto novoga. O tebi znam da su te nešto odjebali u Posavskoj ...pratio sam to. Tako sam i zamišljao tvoj put ...nešto povezano s pisanjem.
Ništa novoga stari moj. Baš ništa što bi odgovaralo temi. Pišem onako za dušu, ponekad ...ništa posebno.
Ali ovo ćeš napisati, obećaj! Ma jebe se meni što će Vesna misliti. Možeš pod punim imenom ...evo potpisat ću ti da sam sporazuman. I napiši slobodno da sam ja kriv za sve ...da sam ja zajebo stvar. Napiši to, stari!
Emil Cipar

TAOCI INATA ...1






PRAVA LJUBAV
Sretosmo se na ispračaju Duška. Prepoznali smo se nakon puno, previše godina. Dogovorismo susret u jednom od brodskih kafića. Bila je više nego točna. Nakon pozdrava, lažnih komplimenata ...nastaje neka šutnja. Razgovara se ...ali kao neka isprika ...priča se o svemu ...o vremenu ...o politici ...o kazalištu. Nije to naša tema danas. Osjećamo to ...nismo zbog toga došli, ali nijedno prikupiti odvažnosti i promjeniti temu.
Vrijeme prolazi. Nekako uzalud. Nemamo ga baš previše ...ni sada, a ni uopće.
Pričaj konačno! ...prekidam razgovor o pogrebnim običajima u Hrvata ...sigurno imaš puno toga reći ...slušam.
Pogledala me pogledom koji je govorio romane ...uzdahnula i počela polako, pogledom u uprtim u pepeljaru.

Odakle početi
Odakle početi?! Šta te zanima najviše?
Na sahrani sam vidjeo oboje. Veliku ljubav s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih. Sudjelovao sam u njihovoj ljubavi. Moja uloga je bila pisati pisma ...ljubavna naravno. U ono malo vremena, koje nisu mogli provesti zajedno, osjećali su toliku potrebu, izreći svoju ljubav, uviti je u kičaste poruke o vječnoj ljubavi, izgaranju, umiranju na spomeniku ljubavi. Nisu bili tako vješti riječima, pa su tražili moju pomoć. Imali su moje povjerenje. Meni se to svidjelo. Pisao sam i pisma i odgovore na njih. Bio sam upućen u dubine osjećaja ...zavidio sam im. Naravno da nijedno od njih nije znalo da radim i za drugu stranu. Nije to bilo niti važno. Pisma su samo popunjavala prazninu, koja i nije bila tako velika.
Na sahrani ih sretoh odvojene. On me upoznao sa suprugom. Pravio sam se kao da je to normalno ...nisam imao pitanja.
Ona je bila sama i usamljena. Slutio sam da ima što pričati i da to želi.

Nemoj me mučiti
Pa nema se tu ustvari ništa pričati. Udala sam se sredinom sedamdesetih. Posao, brak, djeca ...ništa posebno. Muž mi je jako pažljiv, djeca su već odavno na svojim nogama, imam tri unuka ...evo baš imam slike ...hoćeš vidjeti?!
Pogledao sam ju. U redu ...ne želi ništa reći, nije na meni da kopam po tuđem životu, mada bi me priča zanimala.
Ma nemoj me zajebavati! Znam točno što ti je na umu. Nemoj me mučiti, molim te! ...progovori tako da se bol u glasu nije mogao sakriti.
Nije mi niti nakana. Pogledao sam u stranu. Pokušavam pričati o nečemu drugom. Pričam svoju biografiju. I ja bih mogao ponuditi slike svoje obitelji, ali ne sjedimo zbog toga ovdje. Kada smo se rastali prije 38 godina, ostavio sam na peronu dvoje presretnih ljudi. Njihova ljubav bila je svima poznata. Ubrzo, nakon našeg rastanka, rastali su se i oni. Htio sam znati zbog čega ...kako je to bilo moguće.

Ranjeno srce
Kada smo te ispratili, mislili smo da ćemo i mi krenuti tvojim stopama. Sklopiti brak, napustiti grad, potražiti sreću negdje drugdje. No nismo uspjeli sačuvati vezu. Mislili smo da to ide samo od sebe, nekim automatizmom. Preko sitnih prepirki, nismo uspjeli prelaziti tako lako, kao i prije. Jednoga dana On je htio u kino, a meni se nije išlo. Otišao je sam, a meni bilo krivo zbog toga. Nismo razgovarali nekoliko dana. Jednoga dana vidjela sam ga na korzu s drugom. Bila sam bijesna, pa sam uhvatila Marka pod ruku i naslonila glavu na njegovo rame. Kada smo se drugi puta sreli, on me nije ni pogledao. Možeš si misliti kako mi je bilo!
Mogu si misliti. Marko je bio zajednički prijatelj, koji je uvjek bio spreman pomoći. Introventiran, dobro odgojen, nenametljiv... Sigurno nije znao kako ispravno reagirati u takvim okolnostima. Ponudio je ruku, bez razmišljanja. Napravio je tako nekoliko „rundi“ po korzu ne razmišljajući pri tome, da upravo on sudjeluje u brodolomu.
Mile je dobio poziv u vojsku. Saznala sam to od Vesne, koja mi je to likujući prenijela. Pravila sam se, zbog nje, da mi je to svejedno. Nisam joj htjela otvoriti ranjeno srce. A bilo mi teško. Ti bi me sigurno shvatio. Oh ...kako sam te trebala tih dana.
Za cijelo vrijeme vojnog roka, nismo izmjenili niti jedno pismo. Vesna mi je u početku njegova pisma gurala pod nos. Nije me niti jednom pomenuo u njima. Ja sam glumila ravnodušnu. Mislila sam da bi mi odlazak iz grada olakšao položaj. I otišla sam do sestre u Novi Zeland. Ostatak ti je poznat. Udala sam se ...rodila djecu ...vegetirala...
Nije to moglo biti sve. Isuviše ju dobro poznajem da bih priču mogao smatrati završenom. Pogledam ju ...a ona obori pogled...

imam sva tvoja pisma
Stalno me je mučilo da smo se razišli bez riječi. Jednoga dana, djeca su već pošla u školu, odlučim se pisati mu. Napišem pismo, onako formalno ...znaš da pisanje nije nikada bila moja jača strana.
Na odgovor nisam čekala dugo. I on je oženjen, ima djecu ...poslao i slike, na kojima je izgledalo sve idilično. Razljutilo me to ...pogodilo u dušu. Pošaljem slike svoje obitelji...
Nadmetali smo se u dokazivanju naših životnih sreća. Ja sam se vratila u Europu, u Slovačku, muževu domovinu. Nekoliko puta sam dolazila u Brod. Za vrijeme jednog od mojih boravaka u Brodu doznala sam da mu je upravo umrla majka. Poznavala sam ženu i otišla na sahranu. Izrazila sam mu sućut, koja je to stvarno bila. Drugi dan zazvoni mi mobitel. Mile ...želi razgovarati. Nađosmo se u jednom kafiću. Sjeli smo za stol u kutu i gledali se bez riječi.
-Znaš da imam sva tvoja pisma ...reče, gledajući u pod.
- A ja sva tvoja znam napamet ...odgovorih
-Možeš ih zaboraviti ...pisao ih je Emil.
-I ti moja možeš zaboraviti ...i njih je pisao Emil
Nasmijali smo se. Za sve vrijeme razgovarali smo izbjegavajući poglede. Napokon smo se pogledali u oči. Gledali i gledali. Znaš kako si ono jednom napisao ...moj pogled tvoj osmijeh traži.
Napisao sam puno gluposti u životu i nije isključeno da sam i to napisao. Razmišljam o tome da te gluposti netko toliko drži u sjećanju.

pismo po pismo
-Izmjenio se. Postao je nekako mirniji. Znaš da je bio pedantan, pomalo narscisoidan. Sada to više nije. Djeluje nekako prazno. To s pismima, malo nas je zbunilo. I stvarno si pisao i njegova pisma? A ja mislila... Nije važno. Znam da on to ne bi bio u stanju napisati. Rekoh mu da bi bilo dobro da sami pokušamo sa pisanjem ...ali ljubav je izgorila ...kasno je.
-Moja nije ...upade energično. Ni malo. Čak kao da je svakim danom jača.
Odlučismo pisati ljubavna pisma. Nismo to rekli ...izgovorili, ali znali smo da ćemo to učiniti. Ja sam drugi dan otišla u Varaždinske toplice. Isto veče sam napisala pismo. Ne znam to sa internetom, pa sam mu pisala rukom ...na firmu. Odgovor je stigao brzo. I tako ...pismo po pismo ...kao i prije ...samo što ih pišemo sami.
Bolje je tako. Imaju si što reći. Pišu o počinjenim greškama. Ono što su prije prebacivali drugome, sada priznaju kao svoju krivicu. Žele sve ispraviti ...nastaviti gdje su stali ...nadaju se.
Gledam u pepeljaru. Dirnula me ova priča. Imam tisuće pitanja, ali se ne usudim postaviti niti jedno. Bojim se prekinuti ovaj zanos, ovaj osjećaj sreće.

Ponudio mi je brak
-Misliš li ti da imamo neku šansu? Misliš li da je kasno za nas? Imamo li mi pravo na ljubav? Želiš li ti da budemo sretni. Ti si nekako kriv za naš rastanak. Da si bio tu ...sigurno se ne bi rastali. Mile kaže da nije kasno. Što ti misliš?
Ne pitaj me! Ništa me ne pitaj. Nije lako reći bilo što. Zanima me kako su se odlučili na brak s osobama koje ne vole. Rodili su djecu ...imaju obitelji.
Moj muž je brat moga šogora. I on je došao u Novi Zeland, nakon jedne nesretne ljubavi. Pobjegao je iz Slovačke ...ostavio curu, a ona se ubrzo nakon toga udala. Nismo poznavali jezik, ali nekako smo se sporazumjevali. Htio je ići u Australiju, a i meni se kod sestre nije sviđalo. Nisam znala da mi se nigdje neće sviđati. Mislila sam da će u Australiji biti podnošljivije. Ponudio mi je brak. Nisam znala što ću raditi. Čula sam da se Mile oženio s Vesnom. Rekla sam DA. Bila sam očajna. Vjenčali smo se u Australiji, zbog nekih premija, koje tamo dobiješ. Kičasta slika sa vjenčanja, je čista laž. Na njoj djelujemo kao dvoje zaljubljenih. Meni je to došlo, kao da smo potpisali ugovor, kao poslovna suradnja. Ja sam se zaposlila u nekoj krojačkoj radionici, a muž se bavio svim i svačim. Materijalno smo bili osigurani, imali smo kuću, rodila se djeca... Imali smo što pokazati i puno razloga biti ponosni na to. Sve je to lijepo izgledalo danju.
Govori tiho, polako ...gotovo plačljivo. Nekada je bila glasnija. I govor joj je bio jako brz. Što li je sve prepatila u životu.

Meni bilo svejedno
-Noći su bile neizdržive. Bio je to onaj, sitnim slovima napisani dio ugovora. Moralo se to odraditi. Da si nekako olakšam muke, zamišljala sam da vodim ljubav s Milom. Kasnije ...puno kasnije, muž mi je priznao da je i on imao slične probleme. Zamišljao je da vodi ljubav sa svojom prvom djevojkom. Bilo nas puno u bračnom krevetu odjednom. Kada su djeca bila mala bila sam sretna kada su bili bolesni. Onda sam noći provodila s njima, pa nisam morala glumiti. Nisam imala nikakvu nadu u bolju budućnost. Muž se stalno nadao povratku u Slovačku. Kada se pružila prilika, prihvatio ju objeručke. Meni bilo svejedno. Kći je studirala u Londonu, pa mi bilo drago da smo bliže njoj. Po dolasku u Slovačku, muž je osnovao trgovačku firmu i posao mu krenio dobro. Među nama je zahladilo. Ostali smo dobri prijatelji, živimo u istoj kući, ali se ne opterećujemo bračnim vezama. On je obnovio prijateljstvo sa prvom ljubavi, a ja svoju simpatiju prema Mili ne krijem. Samo to je maksimum. Više se ne može postići. Tu je i Vesna. A i da nije, mislim da se tu više ne može ništa učiniti.
Nekako mi sve to zvuči logično, ali svejedno je čudno. Živiš jedan život, a sanjaš drugi. Znaš da to nije ono što si želio, ali svejedno ideš tim putem. Onaj drugi put je pored, vidiš ga, ali ne vidiš načina kako ga promjeniti, kako preći na drugi stranu. Vidiš svoju promašen sreću, svjestan si besmislenosti zbog koje je ona to postala, ali nisi u stanju ništa učiniti, nemaš ni snagu ni volju za to.

napiši to!
-Sutra odlazim u London. Na par dana. Dugo ne mogu nigdje ostati. Čini mi se kao da bježim od svoje sreće. Najsretnija sam ipak u Brodu. Da ću tebe sresti, nisam očekivala. Nadam se da ćeš mi pisati, da ćemo ostati u kontaktu. Da smo bar onda ostali u kontaktu, možda ti ovo sada ne bih mogla ni ispričati. Znam da si novinar da pišeš ...sad ćeš bar imati o čemu.
Na objavljivanje priče nisam niti pomišljao. Svrstao sam ju već u one najbolje, koje nikada nisu i neće biti objavljene. Nisam to namjerno učinio, jer bih samo otvorio nove rane.
-A ja te molim napiši to! meni je svejedno hoćeš li me spomenuti imenom, ili nećeš. Mislim da je i Mili svejedno. Dobro, zbog Vesne je nezgodno, ali što se mene ona tiče. Možda on zbog djece ne bih htio ...razgovaraj s njim. Ili bolje je da ja pričam s njim. Vozi me sutra na aerodrom, pa ću razgovarati. Možda će to nekome poslužiti kao opomena. Ostajemo u vezi ...ovaj puta mi moraš to obećati.
Ostali smo u vezi, ali sada si ni mi nemamo više što reći. Najbitnije se više ne može promjeniti. Od sreće je ostala samo nada, djelić ufanja u vječni život. Možda je u njemu ipak sve pravednije poslagano.
Emil Cipar

PUŠENJE ŠTETI ZDRAVLJU











Čuko
Pušenje je moj porok, zla navika, moja ovisnost, koja će me još skupo koštati. Sve to znam, ali šta ćeš, nitko nije savršen. Šetam obalom Save, točnije, nasipom, koji je uređen kao šetalište. Možeš šetati sve do Poloja, popularnog brodskog izletišta. Uz obalu su vezane splavi.
Poneki splavar koristi prekrasni zimski dan da bi nešto popravio, napravio...,svejedno što, važno da nije kod kuće. Nemam cigarete, nisam ih namjerno kupio prije šetnje. Baš da vidim kako će biti bez njih. Moj pas;- Čuko, donosi mi komad drveta. Traži od mene da mu bacim.
Pravim se da ne vidim, drvo je mokro, ali Čuko ne sustaje. Ponovo uzima drvo i baca mi pred noge. Nema druge, moram prihvatiti igru. Bacam drvo niz nasip, ali Čuko ga uvjek brzo vraća. Pas se ustvari zove Jacki, tako mu piše „u papirima“, ali mi to nekako ne paše uz Savu, uz splavi, u ovo podneblje uopće...
Nakon nekog vremena igra postaje dosadna, sjedam na klupu. Pogled lagano klizi preko splavi, preko Save, na Bosnu. Sjećanje na rat, na pucnjavu, na vremena , kada si ovaj pogled nisam mogao priuštiti. Iako je pod utjecajem rata druga obala postala udaljenija, ipak je ovako bolje.
Prije rata, puno rodbine živjelo je –Preko. Sada su svi na ovoj obali, ili su se razišli po svijetu. Preko je pusto. Neki drugi ljudi. Šta li sada oni rade? Sjedi li sada netko od njih na drugoj obali i razmišlja o ratu, o bivšim susjedima. Možda sjedi i puši. E jebemti, on je ipak kupio cigarete. Kod njih su jeftinije, ali isto tako štetne po zdravlje.
Pokušavam zaboraviti cigarete. Rezultat je nikakav. Što više pokušavam, to intenzivnije razmišljam o pušenju. Želja za cigaretom je sve veća.

Trgovački centar



Vrijeme je krenuti kući. Usput još kupiti cigarete i sitnicu za večeru. Ali ostalo je još nešto od ručka- bit će dovoljno. Samo cigarete. Čuko je sreo prjateljicu. Sada će ju opet šarmirati glupim trčanjem po strmini nasipa. Samo mi je još to trebalo.
Gospođa, vlasnica kujice ima puno vremena. –Neka se samo igraju, baš su slatki!- Ma jesu oni slatki, ali ja nemam cigarete, a stid me je javno priznati moju ovisnost. –Da, da, ali uprljat će se!- Pa to su psi, oni to vole! E sad ću još morati dati prednost psećim navikama. Za moje ionako nitko nema razumijevanja.
Krećem put auta. Čuko ostaje s prijateljicom, ali nakon nekog vremena, sustigao me je. Oprosti Čuko, ali ovaj puta mora biti tako, drugi puta možeš se igrati do mile volje.
Brišemo šape, to jest; ja brišem- Čuko protestira, ali reda mora biti. Smještam ga na zadnje sjedište, zamolim ga da legne, jer je tako sigurnije. Nevoljko me sluša, ali sluša. Danas više nisam njegov najbolji prijatelj.
Moram živjeti s tim. Idemo kući. Još samo da kupim cigarete. Biram jednu od ovih novih robnih kuća, koje sada posvuda niču. Prednost je- ne moram dugo tražiti slobodno mjesto za parkiranje. –Kupujte hrvatsko! Cigarete jesu hrvatski brend, kako se to sada kaže, ali trgovački centar nije. I to je kao neki kompromis;-malo globalno, malo nacionalno...
I zašto se to zove –Trgovački centar. Dobro;- trgovački, još nekako razumijem, mada trgovca u centru ne možeš vidjeti. Ali, zašto –centar? Centar čega?-svijeta, Hrvatske, Broda...A, možda to nije prostorno zamišljeno, nego duhovno, kao;-kulturni centar...E na kakva glupa razmišljanja može dovesti ova duža apstinencija...

Kupi i ne razmišljaj



Kao da je to važno. Kupi i ne razmišljaj! U ovom slučaju su to cigarete. Ali to nije tako jednostavno u Trgovačkom centru. Cigarete su na blagajni, a da bi došao do iste moraš preći preko cijeloga Centra. Pred blagajnom red. Mora se čekati, ali to je zadnja prepreka.
Posljednji sam u redu, ali ne dugo. Priključuje mi se gospođa s obligatnim kolicima, nešto drukčijim od ostalih. Ova kolica imaju vozača, koji sjedi, kako se priliči, u vozačkoj kabini i vješto upravlja. Dvije, maksimalno dvije i pol godine su mu. Gospođa je motor koji je, istina, već prevalio “par kilometara“, ali dobro očuvan, u odličnom stanju.-Kao novi.
Nešto s blagajnom nije u redu. Plačanje karticama traje dugo. Blagajnica pita svakog kupca;-Imate našu karticu? Ne zvuči baš na pitanje, više je konstatacija. Baš sam sitničav.
-Ee bog!- Gospođa ispred mene, poznaje gospođu iza mene.
Gospođa br. 2 (ona iza mene): -Bog, bog...,ma ja baš gledam...Pa kako ste?
Gospođa br. 1 (ona ispred mene):-Ah, znate i sami kako je! Idem s posla, pa sam navratila na brzinu.., A to je unuk? Došao malo baki?!
Gospođa br. 2:-Ma da! Mirela i Hrvoje su na skijanju u Švicarskoj, pa sam ja rekla:-djeco dovedite Domagoja k nama, a vi se malo odmorite!-Znate oni jaaako puno rade, a sad su još kupili stan, pa znate kako je...,treba im odmor.
Gospođa br. 1: -Kupili su stan?! Gdje? U Zagrebu?



Gospođa br.2-Da, da, u Zagrebu! To su ove pametne kuće, kako se to kaže, a da, urbane vile.
Gospođa br.1:-A tako! Čula sam o tome. To je nešto jako fino?!
Gospođa br. 2:-Ooo da! Mi smo bili nedavno kod njih. Na povratku sa skijanja u Austriji, navratili smo... Roletne se dižu daljinskim, grijanje možeš uključiti mobitelom, ma što da vam pričam..., sve bijeli mramor, sve...

Imate našu karticu
Blagajna je usko grlo. Svi plačaju karticom, a to traje, traje... Meni postaje svejedno. Slušam, neupadljivo naravno, razgovor i nekako se opuštam. Sve mi je to kao na koncertu. Situacija ima svoj ritam. Blagajna zvučno registrira svaki artikl i djeluje kao metronom.
U jednom trenutku gospođa br. 2, ona ispred mene, primjeti da nemam ništa u rukama i ponudi mi: -Vi nemate ništa, možete proći! –Hvala lijepa!- Molim, molim.Sada scena izgleda drukčije; Blagajna, dvoje-troje ljudi ispred mene, ja, gospođa br. 1, Domagoj, gospođa br. 2, bezimeni akteri...
Gospođa br. 1: -Imate krasnu jaknu!
Gospođa br. 2: -A to sam kupila u Insbrucku. Bili smo na skijanju u blizini, pa smo jedan dan iskoristili priliku... a Insbruck vam je krasan grad. Ima se što vidjeti, puno dućana...
Gospođa br 1: -Bili ste na skijanju u Austriji? Jeli to skupo?
Gospođa br. 2: - Ah, pa i nije baš jeftino. Ali, sada, kada se Mirela udala, kažem ja Marku. Daj da negdje odemo preko Božića, ucrvat ću se u Brodu! I tako...
Ja si zamišljam gospođu br. 2 na skijanju. Skijanje sam vidio samo na televiziji; Janica Kostelić i to... Znam da tu postoje neki štapovi zabijeni u snijeg i između njih moraš proći. Što znači proći!- projuriti moraš.



Gledam gospođu br. 2 i mislim...,- Pa dobro, možda ti štapovi i nisu tako blizu jedan drugomu, kako to na televiziji izgleda- inače:- neznam... Ali to stvarno nije važno.
Točno na „štihvort“, a to je periodično pitanje blagajnice, kojega ona u ritmu ponavlja;- Imate našu karticu?, razgovor ide dalje;
Gospođa br. 2:- Dok je Mirela studirala nije nam bilo lako. Te kupi joj garsonijeru, te auto...Na odmor smo išli samo na more. Nije to bilo tako skupo. Imamo vikendicu u Crkvenici, pa je nekako išlo.
Gospođa br 1: -Mirelin muž je Brođanin?!

Nije baka vidila
Domaguju počinje bivati dosadno. Čvrsto hvata upravljač i trese njime, ali vozilo se ne miče smjesta. Bit će nešto nije u redu s motorom.
Gospođa br. 2:-A ne! On je Zagrepčanim, tamo je rođen. Njegovi su iz Dervente, ali jaaako dugo žive u Zagrebu. Imaju tamo kuću. Pravi purgeri.
Gospođa br.1:-Imaju kuću u Zagrebu?!
Gospođa br.2:-Da, da! Na Bukovcu. Velika kuća, ima mjesta, ali djeca su htjela živjeti odvojeno, za sebe. Mirela nije naučila na veliku obitelj. Domagoj je kod njegovih, ponekad cijeli tjedan. Odnosi su super, ali ono..., hoćeš svoja četiri zida. Znate kako je?! – Domagoj zlato, strpi se još malo, sad ćemo! Ma povela sam ga, da mi on pokaže što voli da baka može kupiti. Sad ćemo zlato, još malo!
Ispred mene je gospodin u radnom odijelu. U rukama mu konzerva i kruh. Pogledava na sat, podiže obrve. Pauza će proći, a on još tu. Meni nije više toliko do cigareta. Uživam u situaciji, razmišljam da cigarete eventualno i ne kupim, ali bilo bi glupo kada već toliko čekam.
Gospođa br. 2:- Joj Domagoj, tebi curi nosić! Nije baka vidila! Sad ćemo to, samo da baka nađe rupčić!
Baka traži rupčić po torbici, Domagoj protestira; -Neeeee! Ja sam na redu; -Kutiju cigareta..., ne, dajte mi dvije!
Gospođa br.2: - Evo rupčić! Ajde Domagoj puhni, puhni...!

Kad je već tako
Domagoj nema šanse. Baka je uporna.Obuhvatila mu je glavu objema rukama i on mora puhnuti. Ritam se ubrzava. Nakon obavljena posla, baka i dalje uporno brisucka lice. Pri tome ga miluje umiljatim pogledom. Posao je konačno obavljen, baka miluje Domagoja po kosici, trgovkinja pita;-imate našu karticu?, Domagoj je na rubu plača.
Domagoj: Jebemti kujac! Pida matejina.Staja kujva! Jebemti kujac!
-Pedesetidvije kune,izusti trgovkinja negdje u prostor. Ja dajem trideset, toliko sam pripremio.-Izvolite!- Pa to je samo trideset...,a joooj, ja sam provukla četiri puta, a vi hoćete samo dvije kutije. Moram zvati kolegicu. Ružice- stornooo! Jesi li vidila Ružicu, imam storno!-Ne morate zvati uzet ću četiri kutije , kad je već tako.Nekako se izravnasmo, onako šokirani. Svi akteri očajno traže pravac u kojemu će uputiti pogled. Baš kao na koncertu. Upravo kada te sklad skoro uspava, kada je već ženin lakat spreman na akciju, počne tamo neki iz pozadine orkestra divljački udarati po udaraljkama.
Napuštam Trgovački centar. Ovaj dan je jedan od onih, koje sa zadovoljstvom prekrižiš na kalendaru. Sad sam zaslužio cigaretu. Nervozno trgam omot i čitam:-Pušenje šteti vašem zdravlju?! S druge strane, još jedna mudra izreka;-Pušenje u trudnoći šteti razvoju djeteta. –Ma nemoj mi reći! Jebemti kujac!
Emil Cipar