Zadnji petak u lipnju je dan ribe u Brodu. Okupe se brojni Brođani i prijatelji iz bliza i daleka. Na obali ispred samostana, na bivšem kupalištu okupi se nekoliko tisuća Brođana. Tradicionalna „Fišijada“, postala je golema atrakcija.
Prilika je to kušati neizbježni „fiš“, šarana u rašljama, ribu na žaru, prženu ribu... Ali to je samo mali dio ponude. Kulen, šunka,kobasica... ne smiju izostati. A o kotlovini i roštilju da ne govorim. Niti pljusak u poslijepodnevnim satima, nije pokvario raspoloženje. Oko devedeset udruga, takmičilo se u pripremanju najboljeg fiša. Nazvano je to takmičenje samo zbog toga, jer dijete mora imati ime, ali blažen je onaj koji vjeruje, da je ocjena mogla biti objektivna.
Treba kušati toliko „fiša“ i već nakon prvoga biti u stanju dijeli objektivne ocjene. No to je ionako najmanje važno. Zato neću pisati o pobjedniku, jer je to mogao biti svaki sudionik. Odlučile su nijanse, trenutno raspoloženje žirija...
Ja odlučih najprije prošetati ...snimiti situaciju. Udruga do udruge, dim sa roštilja i ispod kotlića sa „fišom“ ispunio je prostor i to nikome nije smetalo. Naprotiv ...bio je to neizbježni čimbenik ...jer, bez njega bi štimung bio sterilan i osiromašen.
O svima udrugama ne mogu pisati, bilo bi previše. Izdvojit ću samo SLAP...udrugu roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti. Usvakodnevnom životu nije im sigurno do slavlja i druženja. Uz redovne brige, koje svi imamo, njih danomice brine kako skupiti dovoljno novca za pomoć obiteljima čija djeca boluju od malignih bolesti. Oni su nesrećom dva puta pogođeni. Briga za zravljem djeteta i briga odakle namaknuti goleme sume novca, koje su, nažalost često potrebne. Liječenje djeteta je uglavnom u Zagrebu, što iziskuje dodatne troškove, smještaja za roditelje,putovanja i slično. Uz sve brige, članovi udruge me dočekaše veselo i raspoloženo. Bilo ugodno časkati s njima. Čisti prihod „fišijade“ ide na račun ove korisne udruge.
Teško se bilo odlučiti gdje pojesti moj obligatni fiš. Odlučih se na kraju za ekipu Obrtničke škole. Njihovo kulinarsko umjeće mi je dobro poznato, jer često ručam u njihovom restoranu. Fiš još nije bio gotov, ali vrijeme sam skratio uz kulen i ugodni razgovor. Kuhar mi je pojasnio, da je u „fiš“, stavio soma, smuđa, štuku i šarana. Nije se štedilo na sastojcima. U blizini je društvo uz pratnju tambura pjevalo starogradske pjesme, pa i uhu bilo ugodno.
Ne bih htio ocjenjivati stručnost stručnog žirija, ali ja mislim da sam ja jeo najbolji „fiš“ na fišijadi. Svaki posjetitelj sigurno misli isto, jer svaka ekipa je bila sastavljena od znalaca, a svi su se svojski trudili.
Jedno druženje od koje su svi sudionici imali koristi. Nadam se da će ih biti više.
Emil Cipar
photo by emilcipar
Nema komentara:
Objavi komentar