ORWELL JE ZAKON

Putopis

U Njemačkoj sam trenutno. U Remscheidu u gradu u kojem sam živjeo više desetljeća. Ne osjećam se strancem iako su na autu brodske pločice. Sve je kao nekada. Ili …skoro sve. Grad je zahvatila globalna recesija. I prije ove svjetske krize bilo je problema. Grad alata, pretvarao se u grad uslužnih djelatnosti. Tvrtke, koje su nekada proslavile grad u svijetu, postoje još uvjek, ali u njima nema nekadašnjeg života. “Gedore”, “Hazett”, “Heico”, “ Vaillant”, “Mannesmann”… samo neke od njih.

Puno …visokokvalificiranih ljudi izgubilo je posao. Mnogi se nisu snašli. Gradska slika ostavlja utisak dezorjentiranosti, beznađa…

Allee Srasse …najfrekventnija ulica u gradu …nekada krcata bogatim i eskluzivnim robnim kućama, odaje svu sliku propasti. Robne kuće nestale iz gradske slike. Na njihovom mjestu trgovine sa jeftinim ponudama. Ne takmiči se više u eskluzivnosti već u jeftinim ponudama…alles unter 1Euro! Puno prosjaka. I čistoća …za koju su nedavno vrijedili daleko stroži kriteriji.

To je Remscheid danas. U gradu živi oko 120 000 stanovnika. Najaktivnija firma je Agentur für Arbeit, nekadašnji Arbeitsamt (Zavod za zapošljavanje). Preko 6 000 ljudi pokušava preko Agenture naći posao. Taj broj od 6 000 je vidljivi broj, koji kaže da je to 10% radnosposobnoga stanovništva Remscheida.

Međutim to je samo maska za javnost. Stvarni broj je daleko veći. Bezbroj je onih koji su maknuti iz statistike i pohađaju razne kurseve, koji im trebaju povećati šanse na tržištu rada. To je jedina grana koja cvjeta. Nekadašnji alatničari, strojobravari, precizni mehaničari… pokušavaju svladati osnove informatike, marketinga, grafičkog dizajna… i sličnih poziva. Uzaludan trud, ali trunka nade postoji, a i službena statistika izgleda bolje.

Svaka osoba registrirana kod agencije ima svoj broj. Iza svakoga višeznamenkamestoga broja je jedan život …jedna sudbina. To se ne pita. “Big Brother” želi znati samo broj …želi upravljati njime. Čini mi se da mu je to u potpunosti uspjelo. Barem prvi korak …od ljudi napraviti brojeve. Ostalo je jednostavno.

U moje vrijeme …a bilo je to prije samo nekoliko godina, gradska slika je izgledala potpuno drukčije. Pješačka zona, punila se tek u poslijepodnevnim satima. Dotada se radilo u jednoj od bezbrojnih tvrtki. Novaca je bilo, ali nije bilo vremena trošiti ga.

Sada je obratno. Pješačka zona je prepuna, ali malo tko kupuje. Nema novaca. Ono malo što se dobije iz Osiguranja za nezaposlene i s istim povezane Pomoći za nezaposlene, jedva je dostatno za režije.

U gradu živi oko 20 000 stranaca. Zbog slabog obrazovanja i nedovoljnog poznavanja jezika, oni su posebno pogođeni recesijom. Politika integracije nije donijela nikakve rezultate. Ono što se htjelo izbjeći …getoiziranje ...proširilo se kao kravlje ludilo njemačkim gradovima. Turci prednjače u tome. Tako nije čudo da u većim gradovima …Berlin, Köln, Hamburg…postoje četvrti u kojima žive stotine tisuća Turaka. Njima se rado priključuju Arapi, pa su te četvrti postale ozbiljan problem u funkcioniranju europskih velegradova.

Reforma Zavoda za zapošljavanje …popularno, po njenom izumitelju, zvana “Hartz IV”, postala je riječ desetljeća. Njome je zahvaćeno trećina stanovništva. Svatko ima nekoga u svome okružju, tko na ovaj ili onaj način svoj život mora organizirati u duhu ove reforme.

Ne poznajem tu Njemačku danas. Nije to više zemlja civilne kuraže. Svježe u sjećanju su masovne demonstracije zbog transporta atomskog otpada, zbog strategije naoružanja, borbe za 35-satni radni tjedan… Sve je to bilo u moje vrijeme. Nakon ujedinjenja Njemačka nije više uspjela uhvatiti ritam. Div se ozbiljno razbolio, a efektivne terapije …nigdje na vidiku.

Navratih u Gradsku knjižnicu. Nisam više član …ne živim ovdje, ali htjedoh se javiti osoblju …vidjeti što ima novoga …I tako to. Poznajemo se godinama. Ugodan susret. Mogu …ako želim posuditi knjige …vjeruju da ću ih vratiti.

Nisam imao nakanu čitati u Njemačkoj. Vremena je malo. Popunjeno je terminima do zadnje sekunde. Ipak …gotovo spontano, pade mi jedan naslov na pamet. George Orwell. 1984! Aktualniji no ikada. Radnja romana postala je gorka stvarnost. I u Remscheidu i u Brodu.

Orwell se ne čita …on se živi.

Orwell je zakon!

E jebiga!

Emil Cipar

(Photo by Emil Cipar)

DOBRO I ZLO

Čovjek mora dovoljno dugo živjeti da bi naučio razlikovati dobro od lošeg. To je ...kažu, rekao jednom Peter Ustinow.

Čini mi se ...imao čovjek pravo. Bar u mojemu slučaju to je točno. Bezbroj puta sam se uvjerio u to. Čak i dogme se mjenjaju. Ma da počnem redom ...najbolje na jednom primjeru:

Još u osnovnoj školi učili smo razlikovati dobro od zla. Tako je na primjer socijalizam bio super, a kapitalizam zločest. Naučili smo to na bezbroj primjera. S jedne strane socijalizam. Išao je iz jedne radne pobjede u drugu, čovjek se morao pitati ...gdje nam je kraj. Uvjeravali nas svi da je model socijalizam ...bolja budućnost, oličje ljudskih i inih sloboda ...ma šta da vam pričam.

S druge strane zločesti kapitalizam. Uništava čovjeka ubija ljudske i ine slobode. Neprijatelj broj jedan, ili ...za mlađe ...Number One.

Život je htio da je u tom dobru i izobilju bilo puno usta previše. Nije ih jadni socijalizam mogao sve ishraniti, pa ih posla na milost i nemilost zločestom kapitalizmu.

I ja sam se našao tako na trulom zapadu ...bio spreman biti samljeven i uništen. Međutim ...nije se dogodilo ništa, osim što sam svojim radom morao zaraditi kruh svagdašnji. Čak mi se taj kapitalizam učinio ...da prostiš ...boljim od socijalizma. Socijalniji je bio ...u svakom pogledu. Od svoga rada si mogao pristojno živjeti.

Dobro ...u socijalizmu se moglo dobro živjeti i od nerada, ali to nije moja tema.

Promjenio sam mišljenje o dobru i zlu. Kapitalizam je bio o kay, a socijalizam ...fuj.

Ali onda...

...sjećam se kako smo, početkom 90-tih sahranili socijalizam. Umro je ...ne od starosti ...ustvari nije ni umro ...sahranismo ga živoga. Nismo mogli dočekati da umre.

Otvorismo vrata kapitalizmu. Širom. A on nije čekao dugo. Uđe u državu sa punim rukama blještavih darova. Konzum u izobilju ...shoping centri otvoreni svakim danom ...kreditne kartice, koje omogućuju kupovinu bez novca ...mobiteli ...auta ...audio linije.

I dok smo mi kupovali bezvrijedne blještave stvarčice ...drugi su kupovali nas. Uz pomoć države i vlasti koju smo sami izabrali. Opljačkaše nas preko noći. Nama bilo dovoljno da mislimo da imamo svoju državu i da smo svoji na svome.

Prošlo skoro dvadeset godina kako Hrvati misle da imaju svoju državu, svoje more, svoju obalu. Međutim ...jedino što je u hrvatskim rukama su minirana područja, trula brodogradilišta, bezbrojna sirotinja i ogromni dugovi za vrlo upitne investicije.

Nismo se još potpuno otrijeznili, ali shvatili smo da od države nije ostalo ništa. Njen vlasnik je kapitalizam. Ostali su dugovi, koje će otplačivati i djeca naše djece. Pitanje je hoće li uopće imati volju roditi se.

Počeh priču jednim citatom pa ću je i završiti jednim. Autor je poznati njemački kabaretist Dieter Hildebrandt:

Umjesto što se žalimo da nemamo ono što želimo, trebamo biti zahvalni da ne dobijemo sve ono što smo zaslužili.

(Statt zu klagen, daß wir nicht alles haben, was wir wollen, sollten wir lieber dankbar sein, daß wir nicht alles bekommen, was wir verdienen)

BUTTERBROT

Ljeto 2007.

Pišem neku kolumnu za neki časopis i nekako mi ne ide od ruke. Očekivao sam da će biti problema dok ne počnem sa pisanjem, pa sam pripremio sitnicu za jelo. Kava i buterbrot. I razmišljam što staviti na papir. Dobro ...nije to više list papira uvučen u mašinu, koji očekuje prve udarce. Sada je to bijeli desktop ...ali svejedno ...prazno je prazno.

Nikad ne ulaziš dva puta i istu rijeku ...reče nam Heraklit. Htio čovjek ukazati na stalne promjene, teško primljetljive, ali nepobitne.

Ni mi sami ...odnekada nismo više isti ...Isto nam poručuje Pablo Neruda.

O tome razmišljam sada. O tim promjenama, koje nekada nisu tako izgledale. Nisam mogao slutiti da će neki ...naoko nevažni događaj bitno utjecati na moj kasniji život.

O tome upravo pišem. Izmjenjen, promjenjen pod raznoraznim utjecajima sitnih stvari. Ne primjetih ih tada, a sada ih više nisam svjestan. Da su moje navike, ponašanje, govor, svjetonazori nešto drukčiji od ostalih ...zaslužne su ...ili krive ...godine provedene i inozemstvu. Bezbroj malih, sitnih doživljaja formiralo me ...stvorilo od mene ono što danas jesam.

Kao i ovaj buterbrot i kava.

Buterbrot ne pokušavam prevesti. Bilo bi nepravedno sa krnjim, nedovoljnim prijevodom pokušati bagaletizirati njegov značaj.

U njemačkoj kulturi i u mojemu životu.

Dvije tanke šnite kruha namazane putrom ili maragarinom. Između njih ...ovisno o vremenu ...ukusu ...zdravstvenom stanju ...komad luksuza ...svjedok socijalnog statusa. Jeftina salama ili skupa serano šunka. Između toga bezbroj nijansi. S buterbrotom se rađa i umire. Za njega se radi i ratuje.

Kruh naš svagdanji ...moglo bi se reći. Nijemcima se stavlja u kolijevku.

A kako je ušao u moj život?

Bilo je to jako davno. Bili su to moji prvi mjeseci u Njemačkoj. Supruga i ja u skromno namještenom stanu. Susjedi Nijemci ...kolege na poslu Nijemci.

A njemački ne znamo.

Primjetio sam da kolege na poslu u pauzi jedu buterbrote. Tanke šnite tamnog kruha, a između njih salama i sir. Zalogaje zalijevaju nekim napitkom, kojega nazivaju kaffee. Šalica je daleko veća od onih koji su tada bili kod nas uobičajeni.

Rado bih znao što to kolege jedu, ali moje poznavanje njemačkog nije to dopuštalo. Zapazih samo ...buterbrot i kafe.

Popovratku s posla prolazio sam pored pekarnice. Nisam u njoj kupovao, jer to je zahtjevalo individualni angažman. Moraš pričati, a moje poznavanje... ali to već rekoh. Kupovali smo u samopozluzi, gdje nemoraš pričati. Tek na blagajni ...danke šen ...bite šen ...aufiderzen.

A i cijene kruha u pekarnici bile su mi previsoke.

Ali znatiželja je pobjedila. Primjetih da u pekarnici imaju kruh, koji izgleda kao kruh mojih kolega. U rječniku sam vidio da se kruh na njemačkom kaže ...brot.

Jednoga dana po povratku s posla ...skupih hrabrost...

Guten tag!

Guten Tag

Ajn brot bite!

Was für einen?

I tu počeše moji jadi. Ovo zadnje nisam razumio. Prodavačica gleda u mene očekujući odgovor, a ja ne razumijem što pita.

Glupa situacija.

Prodavačica shvatila. Pokazuje mi redom. Ja odmahujem glavom. U jednom trenutku učini mi se ponuđeno ...kao kruh mojih kolega. Kimnuh glavom.

Wieviel?

Razumjeh to nekako. Rukom pokazah da želim da mi prereže i da polovicu od toga. Ona to učini. Učinilo mi se kao da mi je dala veći dio.

Einemarksiebzig.

To sam razumio. Ali moje kolege su imale izrezani kruh ...šnite ...u dlaku jednake debljine.

Prodavačica primjeti moj zbunjeni pogled.

Soll ich das Brot schneiden? I pri tom pokaže rukom gestu, koja simbolizira rezanje.

Kao kod gluhonijemih.

Kimnuh glavom.

Supruga je kod kuće sumnjičavo gledala u tanke šnite kruha. Pomirisala je, ali joj miris nije puno kazivao.

I ti si siguran da je to kruh? Upita me.

Prošlo od toga događaja puno vremena. S vremenom sam postao specijalist. Znam uz koju salamu koji kruh najbolje odgovara. Moji buterbroti su uvjek male kulinarske vještine. I kava iz automata je uvjek prisutna. I njene sorte razlikujem ...arabica, robusta, excelsa, stenophylla...

I uz taj buterbrot spada obvezni jutarnji razgovor s prodavačicom.

O svemu i svačemu ...o vremenu, poslu, djeci...

A to je ...onaj nevidljivi ...i teško prevodljivi sastojak u buterbrotu.

Kruh naš svagdašnji.

Drugi dan sam na poslu raspakirao svoje buterbrote. Kolege se pogledaše. Bi u tim pogledima rečeno puno toga. Guenther, jedan od kolega ponudi me kavom ...iz njegove termosice. Našla se i šalica.

Milch ...Zucker!?

Kimnuh glavom. Prijalo je izvrsno. Nasmijali smo se. Komunikacija na najnižem nivou ...ali topla ...ljudska.

Od toga dana ...kruh sam kupovao u pekarnici. Bio je skup ...ali integracija zahtjeva žrtve. Toga dana mi Njemačka postala nešto draža i život u njoj izdržljiviji.

Činilo mi se po povratku da je buterbrot izgubio svaki svoj smisao.

Der Mohr hat seine Schuldigkeit getan, der Mohr kann gehen

Ali nije bilo tako. Ovaj drevni rasistički citat ...ne važi za mene.

Sada je buterbrot-filozofija sastavni dio moga života.

Buterbrot pojeden i kava popijena. Nekoliko mrvica na tastaturi podsjeća na razmišljanje. Jedna obična, mala, svakodnevna priča. Ali meni jako draga. Dio Njemačke donesoh sobom u Brod. Jedan njen ljepši dio.

Emil Cipar

FIŠIJADA

Zadnji petak u lipnju je dan ribe u Brodu. Okupe se brojni Brođani i prijatelji iz bliza i daleka. Na obali ispred samostana, na bivšem kupalištu okupi se nekoliko tisuća Brođana. Tradicionalna „Fišijada“, postala je golema atrakcija.

Prilika je to kušati neizbježni „fiš“, šarana u rašljama, ribu na žaru, prženu ribu... Ali to je samo mali dio ponude. Kulen, šunka,kobasica... ne smiju izostati. A o kotlovini i roštilju da ne govorim. Niti pljusak u poslijepodnevnim satima, nije pokvario raspoloženje. Oko devedeset udruga, takmičilo se u pripremanju najboljeg fiša. Nazvano je to takmičenje samo zbog toga, jer dijete mora imati ime, ali blažen je onaj koji vjeruje, da je ocjena mogla biti objektivna.

Treba kušati toliko „fiša“ i već nakon prvoga biti u stanju dijeli objektivne ocjene. No to je ionako najmanje važno. Zato neću pisati o pobjedniku, jer je to mogao biti svaki sudionik. Odlučile su nijanse, trenutno raspoloženje žirija...

Ja odlučih najprije prošetati ...snimiti situaciju. Udruga do udruge, dim sa roštilja i ispod kotlića sa „fišom“ ispunio je prostor i to nikome nije smetalo. Naprotiv ...bio je to neizbježni čimbenik ...jer, bez njega bi štimung bio sterilan i osiromašen.

O svima udrugama ne mogu pisati, bilo bi previše. Izdvojit ću samo SLAP...udrugu roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti. Usvakodnevnom životu nije im sigurno do slavlja i druženja. Uz redovne brige, koje svi imamo, njih danomice brine kako skupiti dovoljno novca za pomoć obiteljima čija djeca boluju od malignih bolesti. Oni su nesrećom dva puta pogođeni. Briga za zravljem djeteta i briga odakle namaknuti goleme sume novca, koje su, nažalost često potrebne. Liječenje djeteta je uglavnom u Zagrebu, što iziskuje dodatne troškove, smještaja za roditelje,putovanja i slično. Uz sve brige, članovi udruge me dočekaše veselo i raspoloženo. Bilo ugodno časkati s njima. Čisti prihod „fišijade“ ide na račun ove korisne udruge.

Teško se bilo odlučiti gdje pojesti moj obligatni fiš. Odlučih se na kraju za ekipu Obrtničke škole. Njihovo kulinarsko umjeće mi je dobro poznato, jer često ručam u njihovom restoranu. Fiš još nije bio gotov, ali vrijeme sam skratio uz kulen i ugodni razgovor. Kuhar mi je pojasnio, da je u „fiš“, stavio soma, smuđa, štuku i šarana. Nije se štedilo na sastojcima. U blizini je društvo uz pratnju tambura pjevalo starogradske pjesme, pa i uhu bilo ugodno.

Ne bih htio ocjenjivati stručnost stručnog žirija, ali ja mislim da sam ja jeo najbolji „fiš“ na fišijadi. Svaki posjetitelj sigurno misli isto, jer svaka ekipa je bila sastavljena od znalaca, a svi su se svojski trudili.

Jedno druženje od koje su svi sudionici imali koristi. Nadam se da će ih biti više.

Emil Cipar

photo by emilcipar

slike ...lijepe i ružne

ružne slike

Srpanjski dan u Brodu. Grad izgleda onakav kakav jest. Naš grad. Lijep i ružan. Dvije skupine slika. Lijepe i ružne. Ako želimo vidjeti lijepe ...ima ih dovoljno. Prelijepi gradski parkovi, uređeno korzo, čiste ulice i šetnice...

Želimo li vidjeti ružne slike ...i njih ima dovoljno. I u ovom sparnom srpanjskom danu.

Jedna od njih ...danas. Mesićeva 19. Uže središte grada. Do ulice ...kuća na kojoj se odmah vidi da su dobra vremena za nju prošlost. Ostala je bez skrbnika ...napuštena, jadna... predana na brigu nekomu tko srca i ljubavi nema.

Ta kuća ima i pripadajuće dvorište ...ali o njemu kasnije.

Do nedavno su u lijepe slike našega grada spadala dva psa lutalice. Kuća im bio grad. Korzo, Široka, šetnica... Na semaforu su čekali zeleno. Poštivali su pravila života u gradu i nikome nisu smetali.

Pisao sam o njima u njemačkim medijima.

Život jednoga od tih napuštenih pasa i napuštena kuća s početka ...junaci su ove srpanjske, brodske priče. U dvorištu pomenute kuće našao se i pas iz lijepe slike našega grada. I pao je u bunar. Nije mogao biti spašen. Izvadili ga vatrogasci, ali bilo kasno.

I sada ...okupilo se oko mrtvog tijela puno svijeta. Kolege iz medija ...članovi udruge SPAS, susjedi... Kuda sa psom? Svi se pitaju, telefoniraju, očajavaju...

Sve je bezuspješno. Pokušavam naći nadležnu službu ...nema je. Možda negdje na papiru postoji, ali nema je u ovoj više nego tužnoj srpanjskoj priči. A sparina je u našem gradu. I osjećaj nemoći je u našemu gradu.

Zahvaljujući osobnoj angažiranosti uprave „Komunalca“, slučaj je ipak rješen. Lijepa spoznaja da u našem gradu ipak nešto funkcionira.

Novi gradonačelnik imat će pune ruke posla, preurediti tromu gradsku upravu u učinkovitu servisnu službu. Oni postoje zbog građana, a ne obratno. Ipak smo u 21. stoljeću, iako živimo u Brodu. Za sada i oni spadaju u ružne slike našega grada.

Ne bih htio soliti pamet, ali činjenica je da gradska uprava nije transparentna, niti učinkovita. Nepostojanje SOS telefona u Slavonskom Brodu (uobičajena praksa u Europi), u šestom gradu po broju stanovnika u Hrvatskoj ...neobjašnjivo. Iskoristiti mogućnosti 112 službe, bilo bi preporučljivo.

Napominjem! Gradska uprava treba konačno shvatiti da je njihova uloga služiti, a ne gospodariti.

Gradonačelnik je obečao učinkovitu gradsku upravu. Izgleda kao čovjek koji čini ono što je obećao. Mesićeva 19 je jedan od dodatnih problema. Htio on to ili ne ...za ružna slike ovoga grada ...politički je odgovoran jedino on ...a pravih krivaca je puno.

Ružne slike mogu se uljepšati samo sa učinkovitom upravom. Sve ostalo je Sizifov posao.

Emil Cipar

photo by emil cipar

Ustav ...što je to

Ustav je temeljni pravni akt neke države kojim se uspostavlja politički i pravni poredak. Tako piše u knjigama. Znači ustav je svetinja ...sve što se radi, moralo bi se raditi po ustavu, jer inače to nije u skladu s političkim i pravnim poretkom države. To bi se djecu trebalo učiti u školama, zapravo bi s tim trebali početi još u vrtiću.

O Ustavu se svi dogovaramo. Sudjelujemo u njegovu stvaranju, svađamo se oko nekih točaka ...u nekima se potpuno slažemo, ...kako to u jednoj demokratskoj državi već izgleda. Onda ga potpišemo ...na referendumu, većinom izglasamo i on postaje važeći.

Po njemu se moramo ravnati …pozivamo se na njega. U njemu su pravila našeg suživota. Bez njega se ne može.

Misliš! U svakodnevnom životu, njegova se pravila redovito krše. To je jedino pravilo. Ono što stoji u Ustavu je za pokazivanje gostima. I ...kao što je nekada dnevni boravak, služio samo za to da bi se u njemu primali gosti …da bi im se stvorila iluzija višeg standarda, a ukućani su živjeli u ljetnoj kuhinji, jer je to bilo praktičnije.

U svakodnevnom životu, nije se koristila gostinjska, lijepo uređena soba. Da bi nam svima bilo bilo ljepše živjeti po pravilima ustava …kao da ne želimo znati. Svatko nameće svoja pravila …I onda …ovisi o njegovoj snazi ili moći …provodti ih. Ostali to šuteće trpe.

Poći ću redom: U Ustavu stoji na primjer …Svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. To stoji u ustavu. A kako to izgleda u praksi?

Na školskim ispričnicama ljekari upisuju i dijagnoze bolesti od kojih učenici boluju. Misle da je potrebno, jer onda učitelji znaju od čega učenik, ili učenica boluju, pa im mogu posvetiti više pažnje. Ali… ispričnice nisu državna tajna. Dostupne su svima. U većini slučajeva, to i nije neki grijeh.

Ali! …što ako dijete boluje od nekih bolesti o kojima se ne želi pričati, jer bi zbog toga moglo imati nepilika u njegovoj sredini. O svojim bolestima može pričati samo pacijent. I nitko drugi. Liječnici pogotovo ne smiju, jer im to zabranjuje Hipokratova zakletva.

Dakle Ustav izričito zabranjuje …Hipokratova zakletva dodatno obvezuje, ali u nas …kako rekoh vrijede pravila ljetnje kuhinje. Svatko mora sve znati.

Čuvanje kao tajne sve što vidi i dozna pri liječenju bolesnika …jedan je od principa na koji su se liječnici zakleli. Koga to zanima? I tko se toga drži? O bolesti pacijenata znaju svi. Ostavština komunizma, u kojemu čovjek kao individua nije ni postojao. Funkcionirao je samo kao dio kolektiva.

Gotovo dva desetljeća smo država individualaca. Po ustavu! U praksi će to još potrajati. Građanin nema nekoga tko bi ga zaštitio.

Znam …reći ćete ...HHO! On bi se trebao o tome brinuti. Međutim …on se u prvom redu bavi samim sobom …pa malo o proštosti …malo o nekim banalnostima, koje samo medije zanimaju. dnevna povreda osnovnih ljudskih prava ne zanima ih. To miriši na posao, a nije medijski učinkovito. pa su to proglasili tabu - temom.

Ostaje samo Ustavni sud. Ali on reagira samo kod tužbi. Šta ako građani niti ne znaju da su im prava povrijeđena.Tvrdim: Upisivanje dijagnoze na bilo kakav papir, koji nije zaštičen državnom tajnom jest protuustavno. Kršenje Hipokratove zakletve je nemoralno i nečasno.

A to je dnevna praksa u Slavonskom Brodu.

Emil Cipar

prije svega ...pozdrav

Pozdravljam te i dobrodošao u moj blog. Ja sam Emil Cipar i živim u Slavonskom Brodu. Brođanin sam, koji se vratio u svoj grad nakon 35 godina boravka u inozemstvu. „Privremeni boravak“ se malo oduljio ...ali šta ćeš ...događa se. Moram reći da uopće nisam bio pripremljen na tako dugi boravak ...ako je tako što uopće moguće. Na rad u Njemačkoj su me natjerale prilike, kao što je to bio slučaj sa mnogim sunarodnjacima. Nijemci su trebali radnu snagu, manje pamet, pa tako ni poslovi, koji su nuđeni nisu bili bogznašto. Ipak, nisam morao raditi fizičke poslove. Nisam poznavao jezik, ali nisam ni mogao živjeti bez komunikacije. Relativno brzo, uz ogromne napore svladao sam njemački u govoru i pismu. Igrom slučaja pružila mi se prilika da se iskušam i u novinarstvu. Zahvaljujući strpljivim mentorima, uspjelo mi je dobiti redovno mjesto u jednim novinama nadregionalnog karaktera.

Bilo je to dodatno uz posao kojega sam radio u firmi. Godine 1984. otišao sam u prijevremenu mirovinu. Primanja su se znatno smanjila, ali sam intenzivirao novinarstvo. Dodatno sam postao dopisnik naših medija, prije svega „Večernjeg lista“. Tako me zatekao rat. U to vrijeme bilo je traženo moje poznavanje Hrvatske i hrvatskog, pa je interes za moju osobu porastao. Radio sam za gotovo sve veće njemačke medije. Ne odjednom, ali radilo se puno. Suradnju sa „večernjim“ sam nastavio, a izdavali smo i hrvatske novine „Plavo zvono“ u Njemačkoj, gdje sam bio urednik. Precjenio sam svoje zdravlje i fizičke mogućnosti, pa sam bio prisiljen odustati. Kada se zdravlje popravilo, počeo sam ponovo, ali puno opreznije i skromnije.

O povratku sam često razmišljao, ali nikako se odlučiti. Te treba ovo još ... pa ono, znači ...nikada. A ...živjelo mi se u ovom gradu, jer njega nisam duhom nikada napustio.

Odlučih iz korijena promjeniti život i ...evo me. Tu sam među vama, jedan od vas. Znao sam da se moram priviknuti, jer 35 godina ostavlja tragove. Međutim nije bilo problema. Znao sam da u Brodu satovi pokazuju drugo vrijeme. Iste stvari, koje se događaju oko nas ja vidim drukčije. Različiti pogledi na istu stvar.

O toj razlici namjeravam ovdje pisati, bez vrednovanja i podignutog kažiprsta. Na to nemam pravo, niti to želim. Zajedno vidimo više.

Htio sam te upoznati s mojim nakanama. Ako te zanima kako ja vidim stvari oko nas, navrati ovdje ...ponekad. Bit će mi drago. Još draže bi mi bilo da komentiraš napisano. Tako se možemo upoznati, a to obogaćuje i izgrađuje.

Bit će i fotki. Samo nemoj očekivati puno. Radim isključivo mobitelom. Za više nemam ...niti znanja, niti volju, a nadam se niti potrebu. Za početak ...nekoliko motiva, koje sam stalno nosio sa sobom u sjećanju. Sada su mi i fizički dostupni. Hvala Bogu!

• Ideja nije nova. Isto ovo što kanim ovdje raditi, radim i za njemačku publiku. Naravno, da su teme različite, ali nakane su iste.

 Posjeti me! ...ovdje, ili ...ovdje Želim ti svako dobro!

Emil Cipar

photo by emil cipar